"Njoj se nikad nije smeo usprotiviti", naveo je Faden u depeši poslatoj u Vašington iz američke ambasade u Hagu, novembra 2003. godine, a koju je objavio Vikiliks.
Govoreći o "neobičnom odnosu" Miloševića i njegove žene, upravnik pritvora u Ševeningenu je naveo da ima iskustva sa "teškim zatvorenicima", jer je radio u nekoliko britanskih zatvora u kojima su robijali pripadnici IRA-e.
"Kad je u septembru 2003. Miloševiću skočio krvni pritisak, svi su se zabrinuli i potrudili da mu smanje stres. Mek Faden je čak predložio da Haški sud nekako omogući Mirjani Marković da dođe u posetu, a da ne bude uhapšena (ona se u to vreme već skrivala u Rusiji i nije mogla putovati zbog poternice Srbije).
"Njihovo spajanje smanjilo bi Miloševićev stres i krvni pritisak", piše u depeši. Ali Mirjanu Marković bilo je nemoguće dovesti.
Sloba je s njom mogao pričati samo telefonski i to je činio redovno. Kad bi imao raspravu, dizao bi se u 7.00 ujutro, u 7.30 zvao bi Mirjanu, u 8.00 odlazio na sud...
Kad ne bi imao raspravu, spavao bi do 10 sati, zvao Mirjanu, vežbao, pohađao "tečaj kreativnosti", slušao Sinatru, čitao Grishama i gledao, kako se navodi, prokrijumčarene filmove.
Milošević je sam sebi kuvao, a žudeo je za crnim vinom, koje nije mogao dobiti. Bio je poslušan zatvorenik, narcisoidan, doduše, ali "za razliku od drugih koji se stalno nešto žale, Milošević je kooperativan i uvek prihvata Mek Fadenove odluke". Kad nešto ne bi mogao dobiti, Sloba bi često odgovorio: "Barem sam pitao".
Sva polja su obavezna.