Novak je na nedavnom naučnom skupu u Zagrebu, povodom 40 godina 'hrvatskog proleća", kako su preneli zagrebački mediji, rekao da je Ranković (1908-1983), "na kongresu Komunističke partije Ukrajine izjavio da će se Jugoslavija pridružiti Varšavskom paktu".
Novak je u vreme masovnog pokreta u Hrvatskoj, početkom sedamdesetih godina, bio direktor dnevnog lista i izdavačke kuće "Vjesnik", a smenjen je posle osude tog pokreta, odnosno "hrvatskog proleća" u partijskim organima (Savezu kumunista Hrvatske i SKJ) i u javnosti.
Beogradski istoričar dr Srđan Cvetković izjavio je danas Tanjugu, da je taj podatak o Rankoviću nepoznat, ali i da ne veruje da se Ranković upuštao u bilo kakve "geopolitičke teme".
Bilo je napisa u svetskoj štampi tog vremena da Rankovića S S S R "vidi kao novog Tita", i nište više od toga, dodao je Cvetković.
On je naveo i da prisluškivanje nije bila Rankovićeva specijalnost.
Ranković je do kraja života bio veran Titu, Jugoslaviji i partiji, a smena je rezultat njegovog protivljenja decentralizaciji i konfederalizaciji Jugoslavije i posle smene predstavljao je sebe isključivo kao žrtvu, kazao je Cvetković.
Prema njegovim rečima, prislušni uređaji su, uz Titovu saglasnost, ostali iz vremena održavanja prve konferencije Pokreta nesvrstanih u Beogradu 1961. godine, na svim mestima gde su boravili državnici tog pokreta.
On je ukazao da je Tito vešto igrao između dva vojna pakta u to vreme, Varšavskog i NATO, i da u tom kontekstu treba posmatrati i osnivanje pokreta nesvrstanih.
Božidar Novak je na naučnom skupu, koji je juče završio u Zagrebu, kazao da su promene u zemlji počele 1962. godine, "kad je Tito shvatio da se urušava njegova Jugoslavija".
Prema Novaku, tada su stvorene tri struje, jedna je bila struja Rankovićeva, druga Edvarda Kardeljeva i treća Vladimira Bakarića.
Na tom skupu, Dražen Budša, takođe jedan od nosilaca masovnog pokreta, rekao je da se Hrvatska na nedavnom referendumu o ulasku u Evropsku uniju odlučila za evropske vrednosti koje u skladu s ondašnjim vremenom promovisalo i "hrvatsko proleće".
Budiša je istakao da "hrvatsko proleće", "nije bilo samo sukob unutar KP koji se odvijao između dogmata, staljinista, unitarista i reformista, već je imalo šire značenje od zahteva za slobodom i demokratizacijom", i da je bilo "prva masovna snažna reakcija hrvatskog naroda na svoj položaj u državi i režimu stvorenim 1945. godine".
Prema njegovim rečima, komunistički režim je sedamdestih godina sproveo masovnu represiju pod čiji je udar došlo "preko 80.000 ljudi", ali je "seme 'hrvatskog proleća' urodilo plodom dvadeset godina kasnije kad je stvorena demokratska hrvatska država".