Da te bar mogu dodirnuti ,
onako istinski, kao živog ,
osetiti tvoju toplotu ,
na vrhovima prstiju ,
obrisati onu sivu ,
sa našeg neba ,
iz naših oblaka ...
Da ti bar mogu reći ,
a da me ti čuješ ,
da mi odgovoriš ,
Da mi tvoje reč i ,
ponovo ušima prozuje,
a da one nisu ,
poslednje, ni prve ...
Da ti bar mogu pokloniti ,
onaj poklon ,
što sam ti namenila ,
u tvoje ruke ga stavit i,
i zajedno stisnutim rukama ,
na tvoje grudi ga postaviti ,
ovo ludo srce moje ...
Pa da te oživi ,
i da ti života da ,
da ponovo kuca srce ,
u tvojim grudima ,
da te oživi , da znam ,
da nisam uzalud ,
dala ovih par godina ...
Da se pomeriš , pokreneš ,
da nisi više slika ,
da mi odgovore kažeš ,
ono što tražim ...
Da moja mašta ,
nema više saputnika ,
Da moje srce ,
prestane da traži ...
Sva polja su obavezna.